Evo i novog poglavlja. Napokon. Stvarno mi je dugo trebalo. Moram priznati da baš i nisam zadovoljna. Očekivala sam više od sebe i svog pisanja u ovom drugom dijelu, ali što je tu je. Kada nemate na čemu pisati(pokvaren komp) ili kada nemate vremena ona prva i najbolja inspiracija jednostavno nestane. Znam napamet radnju i sve to, ali jednostavno izgubi se ona način na koji ste to htijeli opisati. Čak mi se učinilo da kopiram Sumrak kada mi je palo na pamet još prošli put da dam Yuuki moć čitanja misli. Mislim, ta moć neće imati nikakvu posebnu ulogu, ali svejedno. Definitivno mrzim sumrak -.-''. Malo se raspisah. Eto prepuštam se vašim rukama(nisam perverzna) i tim simbolima. Nestrpljivo iščekujem kritike, možda koje pohvale i pokoji savjet. Nego da više ne čitate ove moje nebuloze, čitajte one ispod koje su možda zanimljivije. Veliki pozdrav.
Tek sam sada, nakon nekoliko dana, shvatio da je ona samo nestala. Isparila je. Doslovno mislim. Ili ne? Mislim, nije ju nitko podgrijao na 100 stupnjeva Celzijevih, pa da je ona isparila kao voda. Šteta. Sigurno bih uživao kada bih ja bio osoba koja ju je toliko podgrijala.
Iako je već nekoliko dana nisam vidio, nisam baš nemiran. Imam osjećaj da će se ona vratiti, uskoro. Kladim se da priprema nešto veliko.
Ali, odlučio sam biti dobar dečkić i strpljivo čekati.
Vikend je počeo. Na moju sreću bio je kišovit. Nisam imao nikakve osobite planove, ali čim sam shvatio da će dan kod kuće biti veoma dosadan odlučio sam otići u malu gradsku knjižnicu, čisto da ne bih izgubio dan.
Knjižnica nije bila osobito velika, ali to me ne čudi s obzirom da ni ovaj grad nije bio osobito velik. Bila je podijeljena u tri odjeljka. Kada bi se ušlo u tu prljavo žutu zgradu pred nama bi se nalazio malo duži hodnik sa upečatljivim bordo sagom. Sa lijeve strane se nalazio aparat za kavu, a slijedile su ga figurice koje bi vješto izradila mala djeca, te najnovije knjige do kojih bi mogao doći jedino ako imaš ključ ili ako jednostavno razbiješ staklo. S desne strane bi se moglo stepenicama popeti do odjela gdje su se držale knjige koje se ne mogu posuđivati, jer su pre stare, već samo kopirati. Ne znam ime tog odjela, jer me nije pretjerano zanimalo. Uglavnom, ravno dolje bi naletjeli na neku malu ostavu. S desne strane bi vidjeli dječji odjel, a s druge strane odjel za odrasle. Kao što već rekoh knjižnica nije osobito velika. Sama knjižnica je izgledala malo strašno, a naravno tu su i pripomogle hrastove police koje su bile veoma prašnjave. Tu bi se možda i dao snimiti neki horor.
Počeo sam se motati oko dijela gdje se nalaze knjige o psihologiji i filozofiji. Knjižnica baš i nije imala osobito velik izbor knjiga, ali zato je danas imala veliki izbor djevojaka. Čovjek bi mogao pomisliti da je to javna kuća s obzirom kako su bile oskudno odjevene.
Pažnju mi je privukla djevojka koja je stajala na drugom kraju knjižnice. Mislim da je to bilo kod odjela hrvatske književnosti, ali nemojte me držati za riječ. Uostalom kao da je bitno. Nisam je dobro vidio, jer je stajala u sjeni, ali zračila je nekom čudnom aurom. Niti dobra, niti zla. Zlatna sredina. Pogledala me. Njene zelene oči su probijale tamu koja je skrivala ostatak njenog lica. Skrenuo sam pogled. Bilo je nešto neobično i zastrašujuće u njoj. Uzeo sam prvu knjigu koja mi je pala pod ruku, dao je knjižničarki da je unese u kompjuter, te izjurio van kao muha bez glave.
Ne znam što mi je bilo. Jednostavno sam morao izaći svakog trena. Ne znam jeste li ikada imali onaj osjećaj da će se sve promijeniti ako još trenutak ostanete na tom nekom mjestu. Samo se mičete jer ne znate što vas čeka. Strah. Taj glupi strah koji sami sebi nabadamo na nos. Postoji li zapravo strah? Pa, postoji, ali ga većinom sami stvaramo i to tamo gdje nema potrebe. Jesam li kukavica? Pa možda jesam, za vas. Ali, jeste li vi osjetili ono što i ja?
Malo je blesavo to što jednostavno moram pročitati svaku knjigu koji posudim. Ironično je što sam posudio knjigu koja govorio o Onoj Strani. Ne vjerujem novim vidovnjacima. Smatram da su pola toga izmislili. Nije tako teško u ovo vrijeme prevariti nekoga. Smatram da je Istina u starim zapisima. Tadašnji su ljudi bili veoma 'obrazovani' što se tiče toga.
Ok, ne mogu vjerovati. Toliko sam puta išao u tu zgradu gdje se nalazila knjižnica, a nikada nisam otišao na gornji kat. Sigurno se tamo nalazi nešto što bi pomoglo mome istraživanju. Ali, sada je kasno. Moram čekati ponedjeljak. Ne mogu vjerovati koliko mi je trebalo da se toga sjetim. Stvarno sam budala.
Odlučio sam malo prošetati i izbaciti gluposti iz svoje glave koje mi je knjiga ubacila. Isključio sam mobitel, jer svaki vikend dobijem pozive od barem deset cura da izađem s njima van. Lijen sam uopće razmotriti to. Zašto da trošim njihovo i svoje vrijeme kada me uopće ne zanimaju? Baš ni u jednom pogledu.
Ovaj put sam odlučio otići dalje od svega. Krenuo sam putem Sopota. U korist mi je stvarno išlo kišovito vrijeme, jer nitko neće pješačiti tako daleko po takvom vremenu. Nitko osim mene. Moram napomenuti da sam se zbog toga smiješio čitav dan, kao da sam neki kreten. Roditelji su se čak zabrinuli za mene.
Krenuo sam tako prema Sopotu Trim stazom(barem mislim da se tako zove staza). Kiša više nije pljuštala nego polako sipila. Bosut je bar na tren bio malo bistriji. Ozračje je bilo nekako čudno, a tome je još doprinijela i pjesma od Bulleta, The Kill. Već sam se približio kraju te dugačke staze. Mislim da je dugačka oko 3 i pol kilometra. Odlučio sam sjesti na jednu klupu čiji kraj još nije bio mokar.
Tako sam počeo promatrati. Bosut je tekao brže nego inače. U daljini sam ugledao labuda. Čistio se točno na sredini rijeke. Ne znam zašto, ali to me nasmijalo. Tada ugledah još jednog labuda. Skrivao se iza jednog grma i promatrao onog drugog labuda. Pomislih da sve nas netko promatra i da često toga nismo svjesni.
-Tebe dosta njih promatra, Anđelu Apokalipse.-rekao je neki dubok glas
Okrenuo sam se, ali nije bilo nikoga. Bio sam siguran da to nisam umislio. Ali tko bi mene promatrao? Zašto bi me promatrao? Kakav Anđeo Apokalipse?
Bujica pitanja je počela navirati, ali nisam se previše obazirao. Sam sebe sam uvjerio da mi se samo pričinilo.
Odlučio sam dovršiti svoj put prema Sopotu, točnije šumi koja se nalazi pored. To mi je zapravo i bio cilj. Ne znam koliko je bila velika, ali znam da je pogoršala već i ovako čudnu energiju. Nisam išao kroz šumu, jer znam da bih se izgubio, već putem pored šume.
Slušao sam blage pjesme i lebdio prateći njihov lijepi ritam. Nisam se obazirao na ništa. Šuštanje je vjerojatno bilo od pokoje životinje. Najednom mi lisica proleti pored mene tolikom žurbom, kao da se nečega uplašila. Okrenuh glavu i ugledah sjenu, koja je u trenu nestala.
Sada sam se stvarno zabrinuo. Više nisam znao što da radim. Moram priznati da sam plašljive prirode. Ali nisam papak. Tako da sam odlučio nastaviti.
I tako sam opet krenuo ne misleći na ništa od prije kada se ispred mene stvori čovjek, tj nije bio čovjek. Imao je sličnu energiju kao i Yuuki. Njegova poluduga crna kosa bila je posebno blistava, a njegove smeđe oči probijale su u mene. Opet sam se uplašio.
-Da se nisi izgubio?-pitao je istim onim glasom kao i kada mi je rekao Anđeo Apokalipse. Znači da nisam lud. Stvarno je netko bio tamo. Ali, nisam vidio ni jednu osobu kada sam išao prema šumi. Čitavim putem ni jedna osoba, a on je sada tu.
-Ne.-odgovorih zbunjeno.-Jesi li ti bio ona sjena, koje se lisica uplašila?-bojao sam se odgovora. Ne valja ako je odgovor da, jer znam da me ta osoba slijedi, ali ne valja i ako je ne, jer me onda slijedi još jedna osoba. Stvarno sam strepio.
-Ne, to je bila Ona, Anđelu Apokalipse.-odgovorio je sa zlobnim smiješkom i onda ispario, baš kao i Yuuki nedavno.
Sada sam službeno lud. Nisam znao što da mislim, očekujem. Hitrim koracima sam krenuo kući. Kad bi tu i tamo pogledao vidio bih da me slijedi sjena. Inače sam navikao na sjene, ali je ova bila veoma zastrašujuća. Ma kakav divan dan.
Došao sam kući i uletio u svoju sobu te zaključao vrata. Meditirat ću. Moram. Ne znam zašto, ali jednostavno moram. Spustio sam rolete, ugasio svjetlo prislonio se uza zid i počeo. Najbolji način da očistim misli bio je usredotočenje na disanje. Polako se otvorilo i treće oko. Vidio sam sobu iako sam žmirio i iako je bio mrkli mrak. Ona djevojka sa zelenim očima iz knjižnice je bila u kutu pored moje školske torbe. Bio sam miran. Odlučio sam se usredotočiti na zvukove. Najednom me glava zaboljela i samo sam čuo da mi netko demonskim glasom govori: „Ti si Anđeo Apokalipse.“ Zavrtjelo mi se u glavi. Slijedeće čega se sjećam bilo je buđenje u bolnici.
Glava me užasno boljela i nisam znao što ću sa sobom. Htio sam vidjeti Yuuki da joj ispričam što se sve dogodilo, ali znao sam da je to nemoguće. Ali, bila mi je neka praznina u glavi. Vidio sam sjene, ali kao da sam zaboravio neke veoma važne riječi. Nastala je velika pomutnja. Kako sam se samo onesvijestio brzo su me pustili kući, a ja sam onda, iako su mi roditelji zabranili, otišao u školu, s namjerom da vidim Yuuki. Ali, nje nije bilo.
Dan je bio prilično dosadan. Pretpostavljam zato što se ja uopće nisam trudio čuti što mi govore, sve dok nije došla prava napast, Irena. Njene duge plave kovrče padale su na moju ruku i golicale je. Kada bi gledali iz daleka u nju pomislili bi da je stvarno predivna osoba i iznutra i izvana, ali čim bi otvorila usta sve bi palo u vodu. Nije imala neki iritantan glas, ali joj je karakter bio, kako da to lijepo kažem, hm, za baciti.
-Gaby, hoćeš li otići sa mnom malo van, da protegnemo noge i malo popričamo?-rekla je umiljatim glasom koji me ovoga trena jako nervirao.
-A, zašto bih ja, draga moja Irena (na riječ draga se nasmijala od uha do uha) pričao sa tako iritantnom osobom poput tebe?-više nisam imao namjere biti ljubazan prema njoj. Imam vlastitih problema.
-Možda zato što znam nešto o toj tvojoj glupoj Yuuki!-izderala se te okrenula i istrčala van.
Definitivno je probudila moju znatiželju. Nisam se obazirao na to što ju je nazvala glupom. Pomislih da je možda znala gdje je Yuuki, pa sam je slijedio.
Iako škola nije bila velika, namučio sam se dok je nisam našao. Pitam li dečke jesu li je vidjeli, navedu me na krivi trag, jer znaju da je Irena zaljubljena u mene, a pitam li djevojke one se ni ne obaziru na moje pitanje već samo postavljaju svoja pitanja poput: „Gabić, hoćeš li izaći danas sa mnom?“ Na kraju sam se oslonio sam na sebe i pronašao je izvan škole na klupici. Bila je tužna.
-Reci mi, što znaš o Yuuki?-pitao sam pomalo drsko
-A zašto bih ja tebi nakon ovoga uopće odgovorila na to pitanje?-odgovorila je uplakano
-Molim te?
-Dobro, ali pod jednim uvjetom.
-Dobro, bilo kojim.
-Poljubi me. Poljubi me sada, ovdje, ispred svih. Tako strastveno da će dečki htjeti nasrnuti na tebe, a da će ove lutkice zaljubljene u tebe popadati u nesvijest. Ako to ne napraviš, nema informacije o Yuuki.
I što da ja sada kažem? Toliko sam zaljubljen u Yuuki, i želim znati sve o njoj, ali jesam li spreman na ovo? Ma, jesam. Briga me što će drugi misliti. Oni nisu važni. Važna je samo Yuuki.
-Dobro.- Približio sam se, stavio ruke na njeno rumeno lice, te ja tako strasno i jako poljubio da je ostala bez zraka. Kao što je rekla dečki su pucali po šavovima, a cure su vikale kao da im je netko ubio ono najdraže. Poljubac je trajao veoma dugo. Kada sam se krenuo odmicati ona je pokušavala da taj poljubac traje što dulje, ali ipak sam bio jači od nje. Nisam se obazirao na veliku publiku.
-A sada, reci mi što znaš o Yuuki!-doslovno sam joj zapovjedio.
Napravila je neku tužnu facu, a zatim se tako zlobno nasmijala te rekla:
-Anđele naš, iznevjerio si Yuuki. Ha ha.
-Molim? Želiš mi reći da zapravo ne znaš ništa o njoj!?-viknuo sam te je uhvatio za ruku.
-No, no Gaby. Zar ćeš me udariti pred toliko ljudi?
Ustala je sa klupice i doslovno otplesala prema školi pjevušeći „Poljubila sam Anđela greške.“
Ja sam stvarno veliki naivac. Kako bi ta Irena mogla znati išta o Yuuki? Počeo sam trčati prema kući, bez obzira što mi je pribor i dalje u školi i bez obzira na sve poglede koji su me pratili. Ponizila me najveća kuja i to zato što sam joj dopustio. Jadan sam. Gotov sam. Što da radim?
Nisam završio kući, već opet u bolnici. Opet sam se onesvijestio. Da, da priznajem da sam ipak papak. Počinjem si stvarno ličiti na emača. Mislim, po izgledu i jesam emo, ali u dušu ipak nisam, bio. Sada je očito drugačije. Ne mogu vjerovati kako sam samo pao na Irenine spletke. Mislim, nije da nisam znao kakva je i za što je sve sposobna. Valjda je u Yuuki vidjela prijetnju pa je to napravila. Ma ne! To ju ne opravdava. Čut će ona mene. Zagorčat ću joj život do kraja.
I dok sam ja tako ljuto razmišljao kako da joj zgadim život netko je ušao u sobu potpuno nečujno i rekao:
-Nema me četiri dana i ti već završiš u bolnici, dvaput. I usput, jadni su ti načini zagorčavanja života.-rekla je potpuno hladno ne gledajući u mene. Moja božica Yuuki se vratila.
-Mogu li i ja čitati misli kao i ti? Znaš li sve što mislim?-pitao sam s uzbuđenjem i iščekivanjem. Otkako je otišla često sam razmišljao o tome kako je zadnji put znala što mislim bez da sam to rekao na glas. Fascinirala me.
-Očito da nisi tako pametan.-rekla je zlobno, ali se svejedno nježno nasmijala
Nije se često smijala pa mi je svaki njen osmijeh, koji bi pokazao neku njenu emociju, značio previše. Ni riječima ne mogu opisati kako je zračila i kako je to utjecalo na mene, na ljude. U školi bi se svi okretali za njom. Svi bi pokušavali da je dodirnu, barem u prolazu, ali, još nitko nije uspio. Uvijek bi se nekako elegantno izmaknula. Njen hod je inače bio veoma promjenjiv. Pretpostavljam da je to zbog glazbe. Uvijek je imala slušalice u ušima, tako da je vjerojatno hodala prateći ritam tih brutalnih zvukova što je slušala, a ponekad i vječne klasike.
-Nego, viđao sam sjene. Naglo bi se pojavile, pa zatim nestale.-rekao sam očekujući da će znati tko su te sjene-Govorile su mi nešto, ali zaboravio sam što.-nadodah
-Sigurno si udario u glavu kada si se onesvijestio. Idem pitati doktora što se zapravo dogodilo, jer ipak ne mogu pročitati sve misli, već samo one trenutne i to samo kada se radi o ljudima koje znam. Većini se čini da samo znam dobro procijeniti ljude. Eto ti pravi odgovor na tvoje prijašnje pitanje.
Zar ona stvarno misli da pričam gluposti, da nisam svjestan što govorim? Ne mogu vjerovati da mi ona ne vjeruje. Mislio sam da će barem Yuuki razumjeti. Koliko razočaranja, jedan za drugim.
-I mene si razočarao, Anđelu Apokalipse. Zaboraviti svoju dužnost. Stvarno sam više očekivao od tebe.-javio se glas onog dečka kojeg sam vidio u šumi, a zatim je nestao. Više ništa nisam čuo.
Yuuki nije ni uspjela normalno doći do mene, a ja sam već viknuo:
-Sjetio sam se!!! Rekli su da sam Anđeo apokalipse. Definitivno. Yeah. Što bi to trebalo značiti?-pitao sam pomalo zbunjeno
Pogledao sam je u njene duboke plave oči koje su se sjajile više od ičega što sam u životu vidio. Gledala je u mene ozbiljnim izrazom lica, ali smijala se. Smijala se očima.
-I Yuuki? Reci mi. Znam da znaš. Što bi to trebalo značiti? Jesam li ja neki anđeo? To bi bilo predobro. Iako su mi ponekad draži loši likovi, uloga anđela je dobra. Nego, ajde već jednom pričaj.-rekao sam uzbuđeno kao neko malo dijete koje je upravo dobilo lutku pa skače i blebeće od sreće.
I dalje se smijala, ali sada ne samo očima. Smijala se od uha do uha. Vidio sam njene bijele zube koji su pokušavali ugušiti taj odvratan demonski smijeh. O da, kako se demonski smijala. Bio sam siguran. Ona je…prekinula me u razmišljanju.
-O da, definitivno znam, Anđelu moj, definitivno znam.-rekla je presretno i iskočila kroz otvoreni prozor bolničke sobe, iako sam bio na šestom katu. Sada shvaćam zašto sam se tako jako zaljubio.
---------------------------------------------------------------------------------------------------
Ispričavam se na gramatičkim greškama.
Evo pošto sam naletjela na par blogova sa pričama odlučila sam i ja objavljivati poglavlja iz moje nove knjige jer me zanimju vaša mišljenja. Naravno očekujem i kritike. Knjiga nosi jednostavan naziv, Pakao. Ne nije po stilu Dantea, ali tko zna gdje će završiti. Pa tako vam odmah stavljam poglavlje prvo. Ne pišem uvode u knjige već samo stavim neki citat koji me se posebno dojmio a za ovu knjigu glasi:
''Ja ću postojati – usprkos. Ja ću biti – bez obzira. Ja ću ostati – jer jesam.''- Viktoria Faust
To bi bilo to...
Sunce se i ovoga jutra uvuklo kroz sitne rupice roleta u moje odaje i budilo me da zajedno s njim dijelim još jedan veseli dan. Ali, ne, ne danas. Sunce moje, žao mi je što ću te razočarati, ali nema tmurnijeg dana od današnjeg, tako da ne očekuješ moje društvo. Samo bih te rastužio.
Još jedno poglavlje u mome kratkom životu. Još jedna godina. Još novih muka. Još vrtnje u glavi zbog istih događaja koji jednostavno ne znaju skrenuti s puta pa stalno čine jedan začarani krug. Zar se moj život svodi samo na to? Praćenje kruga života?
Ne, nemam želju da budem bog zna što uspješan u životu, ni u ljubavnom, ni u poslovnom smislu. Ne sviđa mi se to što sam meta cura samo zato što sam zgodan. Ne vidim ništa posebno u mojoj poludugoj crnoj kosi, svijetlo zelenim očima i mršavoj figuri. Ja želim da me cijene zbog mene, ali to je već malo teže. Činjenica je da ni ja ne cijenim njih, ne poštujem ih. Ljudi su za mene najgora bića koja postoje. Površni. Materijalisti. Jednostavno ne zaslužuju da ih se poštuje. Naravno s iznimkama.
Ne volim način na koji žive. Sve je tako brzo. Samo iskorištavaju. Iskorištavaju ovu zemlju. Nadam se da će ona uskoro iskoristiti njih. Zaslužili su. Definitivno jesu.
Koji je uopće njihov smisao života?
Svaki put kada se netko usudi pitati koji je smisao života netko uvijek odgovori da nije potrebno zamarati se time. Sada smo tu i sada živimo. E, pa ja se ne slažem. Ništa novo, ništa čudno za mene. Sve se svodi na ono danas i sada. Ne volim to. Što je sa onim prije? Smatram da su ljudi prije bili pametniji iako su bili veoma primitivni. Naravno, pametniji u duhovnom smislu. Moram priznati da je ono što danas ljudi u znanosti rade veoma zanimljivo, ali koja svrha ako se sve to kosi sa prastarim zakonima prirode i ljudi. Nije da znam te prastare zakone, ali nekako ih osjećam, iako ih ne mogu opisati riječima. Smisao života je da nađemo sebe, istinu, ali onu pravu istinu. Naravno ljudi ne mare za to. Žive užurbano i rade sve samo zato što se to tako od davnina radi. Rode se, školuju, žive malo sami, nađu posao, osnuju obitelj, odu u mirovinu i umiru. Ali, oni su već mrtvi, ako im je to vrhunac života, mrtvi su.
Danas se krug života nastavlja. Ja ga pratim iako ne želim. Ovo je pravi Pakao. O je. Itekako je.
Evo me, na putu do kraja. Radim stvari da bi zaboravio da će me i na kraju svega čekati smrt. Ta divna smrt. Ali, opet, i ona je razočaravajuća.
Rodit tu će ponovo u drugom tijelu, sve dok ne shvatim istinu. To je naporno. Reinkarniranje, stvarno prava gnjavaža. Da, vjerujem u reinkarnaciju, ali ne zato što neka religija vjeruje u to, da budemo jasni, ja sam ateist; nego zato što me uvijek vuče onaj zakon fizike da energija ne može nestati, nego samo promijeniti svoj oblik. Umire naše tijelo, naša energija, duša ostane, pa možda tu i tamo gnjavi ljude pa ih oni nazivaju duhovima i zatim se reinkarnira. Tko bi znao? Osamnaestogodišnjak kao ja samo može nagađati. Svi mi možemo samo nagađati. Ili ipak netko zna?
Uglavnom, ovo će definitivno biti jedan veoma naporan dan, jedna veoma naporna godina. Da, škola. Zadnji razred medicinske škole u malom gradiću Vinkovci, na istoku Hrvatske. Trebao bih se veseliti? Mogli ste iz gore napisanog već shvatiti da ne volim ljude, pa čemu onda da se veselim ljudima u školi. Nije da ne pričam sa nikime, štoviše, veoma sam popularan u cijelom razredu, cijeloj školi. Jednostavno živim kao i oni jer ne znam drugačije. S njima sam, ali eto ne volim ih. Nikoga, baš nikoga.
Na brzinu sam namjestio frizuru, obukao svoju omiljenu crnu majicu sa kostima u obliku slova x (kupio sam je jer za mene x označava veliku nepoznanicu, baš kao u matematici, višoj matematici), crne uske traperice i naravno nabacio bodljikavi remen, uzeo sivu torbu, iako ne znam što se nalazilo u njoj, te nabio slušalice svog ipoda na uši i put pod noge. Jedva sam dočekao da dođem do Lenija, parka u našem malom gradiću koji vodi do škole. To je moje mjesto za kratkotrajnu meditaciju na putu do još jednog pretvaranja među ljudima.
Nisam baš bio ljubitelj vješanja cura, čija imena jedva pamtim, na mene. Ali, isto tako nisam znao kako da im kažem da se maknu, jer bih bio pre grub. Ok, priznajem, uživam često u njihovom vješanju, ipak sam i ja čovjek.
Čim sam nogom stupio u tu malu žutu zgradu pri kraju Lenija počelo je. Bila je nekako drugačija, hladnija. Iako su ljudi bili isti, energični i već su skakali oko mene i pozdravljali me, škola je bila drugačija. Nova spoznaja? Škola mijenja ''osjećaje''? Ma, gluposti, previše se obazirem na sitnice. Pojurih prema razredu i svojoj klupi, tamo me bar neće toliko gnjaviti.
Zvonilo je. Napokon. Ili pak ne? Da, ipak ne. Razrednik. Stari djedica koji je stalno kritizirao moju nezainteresiranost na satu. Hej, nisam ja kriv što sam likovno nadaren i što nisam ljubitelj fizike i njegovog presporog pričanja. Ali, evo, pokušat ću biti bolji ove godine, ipak mi je zadnja. Zapravo, baš zato neću.
Brava se pomakne. Kapljica znoja mi padne s lica. Molim te, Bože, iako ne vjerujem da postojiš, nemoj da me primijeti danas, ni sutra, ni ove godine. Razrednik uđe i svi se odmah ustanemo, u znak poštovanja. Možeš mislit. Poštovat ću sve, ali tog starog djedicu nikada. Jeste čuli? NIKADA!!!
Ostali smo stajati i više nego li je to bilo potrebno, ali ne zbog razrednika, već zbog djevojke koja je ušla za njim. Bila je srednje visine, rekao bih negdje oko 170cm. Njena duga crna kosa blago se njihala zbog propuha. Oči, e da, njene oči su bile očaravajuće, prekrasne, poput kristala. Da, kristalno plave oči koje bi zavele samo jednim kratkim pogledom. Jednostavno predivne. Usne i nos nisu bili izrazito veliki. Uz njen izgled jako me oduševila i njena odjeća koja je isticala njenu već i onako blijedu put. Obična crna majica na tregere, kratka crno plava, karirana suknja(kao što nose školarke u Japanu), crne starke na nogama, a na rukama mrežaste plave rukavice. Preko jednog ramena joj je visila obična crna torba sa par bedževa. Ma zašto da pričam u detalje kakva je bila. Jednom riječju bila je božica.
Razrednik se nakašlje da bi prekinuo žubor oduševljenih učenika pa progovori svojim promuklim glasom:
-Ovo je nova učenica naše škole. Zove se Yuuki. Da, ime je veoma neobično, ali pošto su njeni roditelji ljubitelji Japana i njihove kulture dobila je to ime. Ali, neka vam ona ispriča još o tome ako vas zanima. Još ću nadodati da se često selila. Engleska, Njemačka, Japan i sada eto Hrvatska. Nadam se da ćete joj olakšati boravak u ovoj školi. Yuuki, želiš li možda nešto nadodati?
Odmahnula je glavom i samo se naklonila. Japanski običaj, pretpostavljam.
-Dobro onda. Vrijeme je da vas uputim u to što će vas očekivati ove godine, iako pretpostavljam da već i sami znate. Yuuki, možeš sjesti pokraj Gabriela, tamo je jedino prazno mjesto.
Osjetio sam veliko uzbuđenje kada je rekao moje ime. Tko bi rekao, da mi neće smetati što me primijetio, štoviše da će mi to još toliko odgovarati? Polako se uputila prema mojoj klupi. Imala je veoma graciozan hod. Mislim da sam se zaljubio.
Napokon je sjela. Mirisala je na ruže. Njena pojava me opijala. Pružih joj polako ruku.
-Ja sam Gabriel.-rekoh pomalo sramežljivo
Nije mi pružila ruku. Nije me čak ni pogledala. Ponovo osjetih onu hladnoću kao i pri ulazu u školu.
Sat je veoma brzo prošao. Nisam čuo ništa što je nastavnik govorio. Samo sam gledao u nju. Naravno na sam zvuk zvona svi su se okupili oko Yuuki. Zanimala ih je. Dečkima je bila predivna i svaki ju je pokušavao osvojiti, a cure su se divile njenoj ljepoti i pokušavale se sprijateljiti s njom. Samo je par djevojaka ostalo sa strane. Elita. Vidjelo se da su ljubomorne. A ja? Ja sam sjedio i gledao. Nisam ni riječi progovorio. Nešto neobično je bilo u njoj. Koja misterija. To me izluđivalo. Ne iznenadih se previše kada je ustala i otišla ignorirajući sve oko sebe. Ni riječi nije progovorila. Ali, bila je tako predivna.
Dani su prolazili, a ona je i dalje šutjela. Bilo mi je veoma čudno to što je baš nijedan nastavnik nije ništa pitao. Čak ni iz pristojnosti, da vide snalazi li se. Misterija. Tko bi rekao da ću se zaljubiti? Da, zaljubio sam se. Privlačila me njena tajanstvenost, a i znao sam. Nije bilo teško za shvatiti da ona nije čovjek. Nije mi to čak ni bilo teško za prihvatiti, jer oduvijek vjerujem u nadnaravne stvari, ali samo ne u Boga.
Sjećam se kada sam kao mali viđao sjene po sobi u mrklom mraku. Duhovi. Razgovarali su međusobno. Neki su se tukli, a neki se i motali oko mene. S vremenom su te sjene počele imati i lik, pa sam ih malo ismijavao na što bi me oni samo ružno pogledali misleći 'a to je taj klinac koji misli da nas može ismijavati jer nas može vidjeti'. Jednostavno navikao sam se na nadnaravnom , iako nikada nisam pričao nikome o tome jer sam bio svjestan da mi ne bi vjerovali.
Koliko sam želio da me samo na tren pogleda, da one njene predivne oči barem na tren pogledaju mene, da upijem njihovu misterioznost bar na tren. Želio sam biti dio nje. Ali, pitam se, tko nije?
Već sam pomislio da ne zna hrvatski jezik (što je bilo malo vjerojatno), ali me brzo razuvjerila da to nije tako kada mi se tokom velikog odmora obratila, iako me i dalje nije gledala.
-Vidiš li, Gabriele? Tako su bezbrižni. Ne znaju za bol i patnju. Sve im je samo zabava. Oh, kako bi ih htjela slomiti i onda polako i usporeno popravljati dok ne nauče što je to bol.-rekoše glasom vile, znate poput u onim uspješnim Hollywoodskim filmovima.
I što da joj ja kažem na to? Nije bilo teško shvatiti da priča o ljudima, ali svejedno. Što da joj kažem? Napokon imam priliku početi razgovor s njom, ali šutim. Gdje su moje glasnice sada? Zar su se već istrošile?
Dok sam se ja tako mučio razmišljajući što da joj kažem ona je samo nastavila.
-Mrzim biti ovdje. Mrzim tebe što si me natjerao da budem tu. Shvaćam svoju zadaću, ali zar nije bilo drugog načina?
Prvo sam začuđeno gledao u nju kada je započela rečenicu 'mrzim tebe' misleći zašto mene mrzi, ali sam na kraju shvatio da se ne obraća meni. Pogled joj je bio tako udaljen, tako tužan. Odlučio sam. Gnjavit ću je sve dok se ne počne obraćati meni, ali gledajući u mene. Ne mogu više biti u ovakvoj neizvjesnosti. Želim znati, trebam znati, moram znati.
-Gledaj, Yuuki. Zar je tebi stvarno u redu da se ovo ovako nastavi? Iz dana u dan sjediš tu ne obazirući se na nikoga, pa čak ni nastavu. Okay, ni ja ne volim biti ovdje, ali tu sam. Bilo bi vrijeme da se počneš ponašati kao normalan čovjek. Još će netko osim mene posumnjati.-rekao sam prilično samouvjereno misleći da će je to zadivit. Oh, kako sam se prevario.
Pogledala me toliko mrkim pogledom. Htjela me zadaviti svojim elegantnim rukama. To joj se vidjelo u očima. Cijela njena pojava se promijenila. Izgledala je kao da će rigati vatru na mene poput nekog zmaja. Osjetim onu hladnoću opet. Zadrhtio sam. Da, bojao sam se. Iako sam muško neću se praviti da se ne bojim. A uostalom imam se razloga bojati, jer ona NIJE ljudsko biće.
-Netko će posumnjati? Ha ha. Nemoj me nasmijavati ti mali balavče. Da rigam vatru tu pred njima oni ne bi vjerovali da je to moguće. Ne, neće posumnjati. Zato se ne pravi pametan i gledaj svoja posla!!!-vrisne i ode ljuto iz razreda. Nitko nije vjerovao da je to mirna Yuuki.
-Ha! Vidi ti to. Prvi puta progovori otkako je došla i već se izdere, i to još na tebe dragi moj Gabriele.-rekla je plavokosa djevojka srednje visine, vođa elite, te mi sjela u krilo i počela me grliti.- Koja drskost. Ako hoćeš ja ću malo porazgovarati s njom, dragi moj Gaby.-nadodala je poigravajući se pramenom moje kose.
-Ma miči se sa mene Irena!!!.-viknem tolikim glasom za koji nisam ni znao da imam i gurnem je na pod-dosta mi je tvog uvlačenja, dosadna si.-nadodah
-Ali, Gaby…-rekla je pomalo uplakano ne vjerujući u to što se upravo dogodilo.
Yuuki se nije vratila na ostale sate. Bio sam ljut. Ne na nju. Na nju nikada ne bih mogao biti ljut. Prezirao sam sebe. Otkud mi je uopće palo na pamet da kažem tako nešto s obzirom da sam osjetio da nije čovjek. Pa što se sa mnom događa? Pomutila mu je pamet, eto što. Postao sam ovisnik o njoj. Nema minute da je se ne sjetim, a ni ne znam ju.
Odlučio sam se malo zadržati u Lenijama poslije škole. Već je bio mrak i to me pomalo opuštalo. Najednom osjetih hladnu ruku na svome obrazu i ugledam nju. Šutjela je, ali se ispričavala očima. Odgovorio sam joj, očima. Ustao sam se i krenuli smo polako prema stadionu pokraj kluba 'Cibalia'. Dokle nismo došli do tamo nismo progovorili ni riječi.
-Tko ili bolje pitanje što si ti?-prekinem šutnju
-Zašto misliš da ću ti odgovoriti na to pitanje?-rekla je posve mirno gledajući u pun mjesec koji ju je obasjavao i isticao njenu bljedoću.
-Zato što već slutim, osjetim, znam.
-Osjetiš da nisam čovjek. Pa istina je, nisam. Ali, ne znaš što sam, pa ti neću ni reći, čak ni natuknuti.
-Zašto?
-Još nije vrijeme. Previše si naivan da bi shvatio.
-A što ako me onda više ne bude zanimalo?
-Oh, zanimat će te. Znam da hoće. Ne brinem se oko toga.
-Zašto si tako uvjerena da hoće?-Obožavam tijek našeg razgovora. Ta misterioznost koja izvire iz nje je jednostavno savršena. Pogleda me pomalo zavodnički pa reče:
-To je vrlo jednostavno za odgovoriti, a odgovor znamo oboje. Želiš me, zar ne?-O da, kako sam je želio. Želio sam biti dio nje, njenog života.
Nisam odgovorio. Nastavili smo gledati u tu divnu mjesečinu. Moram priznati da sam veoma zavidio Mjesecu. Njegov sjaj koji se probija kroz tamne oblake i daje nadu da možemo dalje. Činjenica je da to nije njegov sjaj već Sunčev, ali znate što mislim. Daje nadu. To je bit. Volio bih biti jedan od onih koji daje nadu. Volio bih biti nečiji uzor i pokazatelj. Ali, ako malo bolje sagledamo stvari daleko sam ja od toga. Ja sam SAMO čovjek.
-Zar stvarno misliš da si SAMO čovjek? Uskoro ćeš vidjeti koliko od riječi SAMO sadržiš ti.-rekla je malo jačim tonom i samo nestala. Mjesečina je sada osvjetljivala samo prazninu.
I tako je počelo.